Stalno govorim da su slastice u vrijeme treniranja novog ponašanja ili ispravljanja ponašanja važne u svakom trenutku. Imajmo ih svugdje da možemo brzo reagirati i pohvaliti psa za dobro ponašanje.
Vjerojatnost je, bar kod mene, da ih i stvarno imamo sve to vrijeme uz nas, na svim povišenim mjestima, ali se s vremena na vrijeme dogodi – da ih nismo ponijeli sa sobom.
Ako si imalo poput mene i želiš biti sigurna/siguran da tvoj pas usvaja točno i bez izuzetka, onda ćeš razumjeti problem kada slastice nema u ključnom trenutku.
Dok sam s Elliottom radila na njegovom reaktivnom ponašanju otkrila sam da je improvizacija odličan način kako zabaviti psa i skrenuti pozornost s mete koja će nam uništiti dosadašnji rad.
Kako sam to otkrila?
Odradila bi dobar trening s Elliottom i zabavljali bi se prema doma, nagrađivala bi tu zabavu i tako potrošila preostale slastice. Tada bi nas dočekao drugi pas iza ugla.
Reaktivnost sam ispravljala postepenim izlaganjem Elliotta situacijama koje bi izazivale kod njega reakciju. Kako nije pas koji se veseli lopticama ili bilo kojoj igrački, a slastice su bile kako koja i ne baš pretjerano dugog vijeka bilo mi je važno održati uspon treninga do samog kraja. Odnosno, do ulaska u stan.
U idealnim uvjetima slastice bi trajale sve do stana, ali u stvarnom životu trajale su do kraja treninga.
Kako bi izbjegla pse ili ljude na koje bi inače reagirao i navela ga da radi ono što ja želim (i tako izbjegnem njegovu reakciju) bila sam primorana prigrliti improviziranje na licu mjesta.
Krenula bi s dozivanjem, nastavila bi s trčanjem u suprotnom smjeru, odradili bi trik, usporili bi hodanje skoro do šuljanja.
Vježbali bi zaustavljanje na pješačkim prijelazima. Sklanjali bi se uz zgradu, pa bi prešli cestu. Napravili bi novi trik i otrčali bi ponovno do ulaza u zgradu.
Sve što nam je bilo poznato iskoristila sam u trenutku kada sam htjela okupirati njegovu pažnju zabavom i spriječiti reakciju koju smo uspješno izbjegli cijeli trening.
Ali nije mi se baš uvijek dalo trčati nakon treninga pa sam znala ispričati priču Elliottu onim govorom koji ga je baš jako zanimao. Sami govor nije toliko zabavan, pa bi se usporili, okrenuli, čučnuli, pa bi skočila.
I tako bi skrenula njegovu pozornost na sebe bez slastice.
Dolazak u stan značio bi završnu igru – još nekoliko trikova je pred nama.
Prvo je jednostavan, poput: sjedi (dok te ne pustim na slobodu s povodca) uz nagradu.
Drugi je aktivan i zabavan, poput: okreta ili slaloma uz nagradu.
I treća je njegov go to trik, poput: moli uz nagradu.
Nastavljanjem zabave uz trikove u stanu uspjela sam improvizirati s Elliottom nakon treninga kada bi mi ponestalo slastica, jer smo uhodano stvorili ritual treniranja od stavljanja povodca u stanu i pripreme do skidanja povodca i završne igre.
Ako želiš isprobati improviziranje sa svojim psom kreni od vježbanja trikova u šetnjama i svaki treći trik nagradi.
Uvedi nasumično hodanje gore-dole dok šetate kako bi provjerili prati li vas pas (I ovo nagradite).
Vježbajte na mjestima gdje ste opušteni i ne strahujete da će vaš pas otići za nečim zabavnijim od vas.
Nema ti smisla?
Improvizacija ne treba imati smisla, ali treba djelovati u tvoju korist. Budite kreativni i zabavite se sa svojim psima.
