Pseća reaktivnost pojavila bi se kod psa u situacijama kada nisam sigurna u svoje korake.
Što napraviti?
Kako postupiti da smo svi sigurni?
Gdje je izlaz iz situacije u kojoj ne želim biti?
Pitanja su koja bi mi prošla glavom i na koja dugo nisam znala odgovor ni pravu reakciju.
Da se razumijemo, Elliott još uvijek zna reagirati kada se iza mene stvori nepoznat i poveći pas koji se šulja prema nama. To su one situacije kada ne očekujem da će iza mene šetati osoba tiho i neprimjetno dok idem prema ulazu u zgradu. Ti strahovi su nešto potpuno realno i u skladu sa situacijom.
Znala sam i prije da veliki pas izaziva u meni nelagodu i volim izbjeći situacije u kojima ne vidim izlaz a ispred mene je pas veći od mene bez vlasnika na vidiku. Logično, tako uvijek bude da je vlasnik opušten negdje daleko.
Ali nisam znala da ima u meni još dosta strahova. Neki su mi bili potpuno strani i neočekivani.
Nisam ih prepoznala s Elliottom jer smo već uhodani duo, a Elliott je više vođen nosom, istraživanjem i šetanjem na povišenom. Nisu ni s Winstonom pretjerano vidljivi jer smo fokusirani na socijalizaciju i odrastanje. Njegovi strahovi povezani su s njim samim i otkrivanjem novih situacija, zvukova i novih životinja i ljudi.
Rad sa švicarskim ovčarima otvorio mi je oči i pokazao da moje ‘male trzavice’ za psa predstavljaju puno ozbiljniju informaciju.
Šetnje su bile grčevite jer je švicarac reagirao na manje od sebe, na ljude, na kante, na sve što je pred njim i što čuje. U meni je ključalo pitanje – što ako ne mogu obuzdati ovog psa?
Držala sam ga čvrsto. Imala hrpu slastica. Po pravilu i štreberski zaustavljala ga, sjedala i čekala da ‘opasnost’ zaobiđe nas.
Nije ni to pomoglo.
Što raditi sa psom koji pozna sve naredbe koje mu kažem, odaziva se na ime, motiviran je hranom i igrom, a i dalje reagira na neobjašnjive stvari?
Kopkalo me dugo to pitanje. Testirala sam teorije novim situacijama, uvodila sam poznate i nepoznate ljude, davala si prostora bez švicarca.
Sve prikupljene informacije i dojmove krenula sam primjenjivati u radu sa švicarskim ovčarom.
Uzela sam u obzir da radim s velikim psom. Psom koji je veći od mene. Radim sa psom koji je gotovo jednako težak kao i ja. Radim sa psom koji me lako povuče da poletim u zrak. To je pas koji može ozbiljno ozlijediti druge ako ga ne mogu kontrolirati.
Provjerila bi ponašanja i poznavanje naredbi koje su mi važne da se osjećam sigurno u radu sa velikim psom. Dala sam sebi prostora da prihvatim nove situacije u radu sa psom koji me plašio unazad 10 godina jer sam bila njegova meta zbog neodgovornog vlasnika.
Za proći jednu situaciju koju bi s Elliottom ili Winstonom trebala jedan ili dva pokušaja, sa švicarcem sam prvo istražila tri puta, približila se tri puta, došla do cilja i vratila se tri puta, i jednom odradila od početka do kraja.
Proslavila, pa ponovno prošla pripremu do konačnog cilja. Sve dok nisam bila tisuću posto bila sigurna u svoje reakcije i kontrolu psa.
Tada sam krenula stvarati igre za psa da olakšam proces koji sam prolazila zajedno sa psom.
Švicarski ovčari naučili su me raditi sa sobom i psom u isto vrijeme, pokazali su mi strahove kojih nisam bila svjesna, a za to mogu zahvaliti odgovornom uzgoju pasmine koja je uz svoju stabilnost mogla podnijeti moje strahove i učiti u tempu potrebnim meni i usvajati kroz igru bez stvaranja neželjenih ponašanja.
