Zašto udruge i azili uporno promiču ‘spasi nečiji život’ dok nastoje udomiti psa?
Potakne li te malo da i ti prolistaš ponudu i možda obogatiš svoj dom za jednu mačku ili psa?
Nije da ti treba, ali hej – kome stvarno trebaju životinje, pa svejedno ih imamo.
Jesi li ti spasila svog psa od neželjenog kraja?
Ovo je tekst o onome što se krije u nama i zbog čega biramo svoje ljubimce. U ovom tekstu neće biti savjeta kako ispraviti ponašanje, ali će te navesti na razmišljanje o odnosu sa tvojim psom.
Savjetujem ti da pripremiš bilježnicu i olovku i svoja zapažanja zapišeš.Uključivanje emocija u sami čin udomljavanja izvrstan je način za pridobiti nečiju pozornost. Pogotovo ako odrastanjem nismo primili potrebnu podršku, njegu, ljubav ili imali nekoga s kim bi dijelili svoju radost, uzbuđenje i igru.
Imamo skrivenu želju u sebi koja nas vuče da ‘spasimo’ manjeg od sebe, onome kojem nedostaje to društvo koje smo i mi tražili.
U nama borave sva naša iskustva, misli kojima smo se tješili, pokušaji koji su putem zaboravljeni, čak i ako smo na van potpuno stabilna i odrasla, uspješna osoba.
Ne možemo pobjeći od ranije verzije sebe.
Suosjećamo s onima koji trebaju zaštitu.
Tu sam da ti kažem – da ne trebamo ni bježati od te verzije sebe.
Prigrli ju.
Prisvoji ju i nauči od nje.
Zašto bi inače iz vedra neba, bez prethodnog razmišljanja o tome, bez svih svojih uhodanih procesa koje činiš prije velike odluke, odlučila da ti je suđeno udomiti psa kojeg si pronašla na ulici polomljenog?
‘Ovaj je pas proveo toliko vremena tražeći me. Sada, kada me je našao, ja ću biti njegova osoba i on će biti moj pas.’
Je li ti godilo imati društvo koje te prati u stopu?
Je li ti pasalo što te netko sluša bez suprostavljanja?
Mi ljudi smo društvena bića. Čak i ako smo odgajani u nekom tipu izolacije i nismo imali pretjerano puno prijatelja, prirodno ćemo priželjkivati i prilaziti većim skupinama ljudi.
Bit ćemo nesigurni, ali želimo biti dio zajednice.
Želimo pripadati.
Kod pasa to nije uvijek tako.
Imamo pse koji jako vole društvo, pseće i ljudsko.
I imamo pse koji vole pojedine ljude i pojedine pse.
Imamo i one kojima ništa ne nedostaje i najdraže im je kad ih ne tjeramo u druženja sa drugim psima, već laju, trče, skaču i sami se zabavljaju sa sobom.
Pseće povezivanje nužno je za njihovo preživljavanje. Taj instinkt nose od rođenja, od prve potrage slastice ili hrane.
Okolnosti u kojima se razvija i odrasta određuje hoće li se prije povezati s ljudima ili sa psima.
Što to znači?
Sigurna sam da si već negdje pročitala je najvažniji period socijalizacije za psa od 6. do 12. tjedna života.
Psi koji su taj period života odgajani okruženi ljudima, više će naginjati odnosu i povezivanju s ljudima.
A oni psi, koji su upoznali više različitih pasa u tom periodu svog života prirodno će inicirati igru s nepoznatim psima i pronaći psa kojeg će kopirati i prema kojem će se odnositi kao prema ‘mami/tati’ (roditeljska figura).
Uzmimo za primjer divlje životinje koje su rođene i odrasle u divljini. Potpuno je besmisleno zamišljati da će se takva životinja povezati s nama koji smo za nju prijetnja ili čak i plijen.
Ili možda na svima nam bliži primjer – imamo dva psa. Jedan obožava ljude i gade mu se psi, povremeno nađe psećeg prijatelja s kojim se igra.
A drugi u svakom psu vidi najboljeg prijatelja ikad – a od ljudi zazire.
Jesu li dobili različiti odgoj iz želje da ne ponovimo istog psa?
Jesi li dovršila naslov teksta?Što je za tebe tvoj pas?
Je li on:
- Tvoj najbolji prijatelj
- Tvoj spas
- Tvoj učitelj
- Tvoj pas
- Tvoje dlakavo dijete
- Tvoja produžena četveronožna ruka pravde.
