Ulazak u novu godinu nije najdraže doba godine baš svim vlasnicima pasa.
Nisam pretjerano marila za pucanje, petarde, vatromete, osim što sam empatizirala, suosjećala s vlasnicima pasa koji su gubili kontrolu nad sobom u 30 dana u godini.
Vrijeme blagdana za mene su značile pripreme za druženje s obitelji, prijateljima, hrana, zabava i gledanje vatrometa.
Elliott je bio sa mnom. Gledao vatromet, lajao na njega, a u jednom trenutku bi mu dosadilo pa bi počeo njuškati mjesta koja su mu zabavnija od bezveznog stajanja na mjestu.
E, to je moj pas zadnjih 6 godina.
Potpuno neopterećen glasnim zvukovima. Dapače, što glasnije za njega bolje je rima priliku da zaurla iz srca i pridruži se kao morska sirena.
Ove godine je drugačije.
Winston je potpuna suprotnost od Elliotta.
Već sami dolazak me pripremio da je s njim potrebno puuuno više socijalizacije i izlaganja glasnim i naglim zvukovima, uskim prostorima, puno više ljudi.
Kad smo usavršili opušteno boravljenje u gradu, shopping centru, nagle zvukove, došao je prosinac i otkrila sam da nas čeka još posla i treniranja.
Trenirati ne možemo dok je u stresu, dok ne može funkcionirati, dok jedva obavlja nuždu od kontinuiranih zvukova pucanja petardi.
Ukupno 32 dana pucanja je bilo. S tim da su one jake detonacije petardi bile gotovo svaki dan bar pet puta u danu.
Vatrometa smo se nagledali puno prije nove godine i 31.12.
Sada je ona moja empatičnost i suosjećanje prema vlasnicima čiji psi prolaze kroz užasnu agoniju od prosinca poprimila drugi oblik.
Sada sam ja skupa s vama prolazila isto s*anje.
31.12. na dočeku Nove godine Winston je gledao vatromet s nama dvije minute u komadu bez stresa.
Da, uspjeli smo doći do toga u 30 dana svakodnevnog izlaženja u obavezne šetnje.
Što sam radila ukratko?
Stavila sam naglasak na našu ustaljenu rutinu izlazaka.
Jutarnje šetnje su nam i onako jako rano kad još nitko ne šeće i može u miru njuškati, obaviti sve potrebno, kružiti kvartom.
Ubacila sam dodatnu šetnju između jutarnje i srednje koja je duga seoska ili zabačena šetnja u kojoj se može istrčati, skakati, njuškati daleko do kvartova i bacanja petardi.
Srednju šetnju sam prebacila malo kasnije i hvatala sam period kada su djeca bila na ručkovima jer su tada imali pauzu od bacanja petardi. Ova šetnja je služila za izlazak s Elliottom i Winstonom za obavljanje nužde. Winston bi većinom kakao samo vani, a piškio je u stanu jer se nije mogao opustiti.
To je bio uvjet da prihvati šetnje i u ratnom periodu dana.
S vremena na vrijeme bi obavio obe nužde vani, ali bi nas onda dočekala djeca s petardama odmah iza ugla pa bi proveli još par dana u prilagodbi za ponovno piškenje vani.
Večernje šetnje su bile ispunjene mirisima petardi i nije mu se dalo izlaziti vani, ali je izlazak bio nužan.
Sve je počivalo na rutini, a u rutini izlazimo tri puta, uz ovu dodanu šetnju koja mu je služila za opuštanje, vraćanje u njegovo prirodno ponašanje daleko od zvukova petardi.
Imam sreću što imamo terasu na kojoj smo provodili dosta vremena. Više Elliott i ja, ali Winston bi nam se pridružio s vremena na vrijeme. Igrali smo se, gledali na parkić s drugim psima i djecom.
U stanu stalno svira glazba pa nije toliko čuo petarde, ako izostavimo detonacije, i u stanu su zabavljeni igrom kroz hranu, međusobno ili sa mnom.
Ispunila sam mu 24 sata što sam više mogla zanimacijama u kojima se opušta, dala mu prostor da pronađe mjesto gdje se osjeća sigurno biti kada bacaju JAKE petarde i čvrsto bi ga držala kada je baš izvan sebe.
