Anđelka i Moko ukupno imaju šest nogu, četiri uha i oka, dva nosa i srca i jednu – zajedničku motivaciju i želju za trčanjem u paru koja na njih djeluje iscjeljujući. Iako troše energiju, ujedno pune baterije i produbljuju svoj odnos.
Dok mnogi na trčanje gledaju kao luđački potez, Anđelka trči od 2015. godine i iza sebe već ima zapisanih više polumaratona, trka na 10km, ali i onih kraćih.
Svoj entuzijazam prema zdravom životu prenijela je i Moku, 6-godišnjem lagotu romanjolu koji je krenuo na stazu s Anđelkom u svojoj drugoj godini. Ideja se rodila kako bi Moko utrošio malo energije, obzirom da se radi o radnom psu, dok je za njegovu vlasnicu to zajedničko vrijeme značilo olakšanje za psihu i povezivanjem s ljubimcem.
Smatra da su ljudi koji trče podjednako zanimljivi i posebni, baš kao i oni koji imaju kućne ljubimce, s naglaskom na pse.
Danas svoje znanje šire na stranici Trčanje sa psom, a Anđelka je izdvojila vrijeme kako bi otkrila što je sve naučila ‘po putu’.
Od kuda se rodila ideja, zašto trčanje a ne planinarenje?
Kada smo počeli da živimo zajedno, ja sam uveliko trčala sama, shvatila sam da je korisno i praktično za oboje da počnemo da trčimo zajedno. Sve kreće od tog entuzijazma. “Hoćeš sa mnom danas Moko, aj da probamo?” i evo nas već četvrtu godinu pretrčamo zajedničke kilometre. Manje je sam u kući, troši energiiju na njemu najprirodniji način, dodatno se povezujemo i stvaramo čvršću vezu. To je bio prirodan klik.
Želi uz Moka podignuti svijest u društvu o fizičkoj aktivnosti, a sve potkrepljuje stručnim savjetima veterinara, dosadašnjim iskustvom, kao i planom trčanja za početnike, a i one malo naprednije.
Trčanje je širok pojam i tu svakako spada i planinarenje ili takozvani hiking, jer se mi zalažemo za trčanje u prirodi. Jedno ne mora nužno da isključuje drugo. Mi obožavamo da planinarimo. Dresiran i vaspitan pas često može na planinarenju da bude pušten, čak je poželjnije zbog izazova koje planinske staze nose u sebi, a onda će on po prirodi trčkarati oko nas, pa se opet vraćamo na trčanje. Sve je to uvezano.
Iako se Moko i Anđelka nalaze u Srbiji, pravi sudionici i trkači uvijek nađu sebi slične s kojima će uživati u pothvatima i treningu. ‘Svoje’ trkače već imaju u Hrvatskoj, Makedoniji i Crnoj Gori, a priča se širi brže od očekivanog, kaže Anđelka.
Kako izgleda zajednica koja prakticira trčanje sa psima?
Mi imamo malo drugačiji pogled na svet, složićeš se jer i ti trčiš sa Eliotom, i samim tim želim da proširim krug istomišljenika, jer takvih ljudi nikad dosta. Tako da, smatram da je zajednica pasa trkača i njihovih vlasnika jedinstvena i jako zanimljiva. Zato je i pozdravna poruka na našem Instagram profilu „Samo za odabrane. Zajednica zaljubljenika u trčanje i pse i onih koji unapređuju svoje i navike svog psa“.
Fizička aktivnost, koja nam je često predah od obaveza, olakšava nam ‘posložiti misli’, a odlukom da ćemo potrčati i DANAS – darujemo si vrijeme za sebe i naše ljubimce.
Anđelka kaže da ona i Moko nisu ni blizu kraja učenju ‘trkačkog puta’ i što im sve on nosi, ali navodi što je važno za uživanje u tome.
Prvo i osnovno, strpljenje, fokus, da nam trčanje bude meditativno i uživanje a ne „moranje“. Moka sam bolje upoznala, njegov karakter i energiju. Upravo osluškivanjem Mokovih potreba i nagona, došla sam do ideje „Trčanje sa psom“. Ostvarili smo čvršću vezu i produbili poverenje. Evo sva se naježim kad pričam o tome.
Što nudiš svojim vjernim pratiteljima?
Pored mentalnog „busta“ energije, inspiracije i druženja, nudimo plan i program za trčanje sa psom za 3,5 i 10km, kao i pomoć i konsultacije oko uvođenja u trening. Sve to mogu da nađu na našem sajtu. A spremamo i još nekoliko novih stvari koje su iznenađenje za ovu godinu i ne bih sad otkrivala.
Ako ste se zahvaljujući ovom tekstu odlučili na pothvat trčanja sa psom, ali niste sigurni je li vaš pas spreman za to, provjerite kod Anđelke i Moka.
