„Udomi – ne kupuj!“ naziv je kampanje međunarodnog karaktera kojoj je cilj ‘očistiti ulice od napuštenih pasa’. Aktivisti za humano zbrinjavanje životinja svoju ljubav prema životinjama pokazuju u polugolom kalendaru s ‘bivšim uličarima’ kako bi im pronašli domove. Cilj je na još jedan pomodni način prisiliti, naivne ljude, da posjete taj shopping centar gdje se kriju svi ti napušteni psi. Oprostite mi na grubim usporedbama, ali nešto mi tu ne štima.
Kampanja je potakla mnoge javne ličnosti da objave emotivne priče o ljubavi koju su osjetili prihvaćenjem napuštene životinje. Kao što svi imamo najdražu dječju igračku koja na nas djeluje terapijski, tako to čini i životinja, bila ona ‘čistokrvna’ ili ‘s ulice’. I dok ‘spasioci’ svoju ljubav uzdižu do neba, ostale smrtnike koji su proučili svog ljubimca prije nego su ga dočekali puni ljubavi, osuđuju iz jednog razloga – jer su ga platili. Postavljaju pitanje: gdje ti je srce platit toliko-i-toliko novca za jednog psa kad za tu svotu možeš nahranit toliko-i-toliko ljubimaca u azilu koji tek čekaju na svoje vrijeme u nečijem zagrljaju!?
Sad mene zanima, gdje je vaše srce dok postavljate to pitanje? U azilima? Čast iznimkama, ali neki su u tako lošem stanju da je tim životinjama čak bolje na ulici. Hvala vam svima koji ste udomili i spasili još jedan život od muka koje su ga tek čekale. Pohvalno je što se borite za njihova prava (jer je i to jedan od trendova), ali, molim vas – činite to na pravi način. Ako širimo ljubav, radimo to kako spada. Ljubimac s cijenom je odabir svake osobe koja se na to odluči. Dok se udruge za nezbrinute ljubimce silno bore to promovirati pod uzdizanje od ostalih smrtnika pod motom ‘nu me, iskešira sam tri ‘iljade eura za papire’, iza toga, najčešće, ima još priče. Svi ti koji su novce ‘dali za papire’, svog su ljubimca birali po istom principu kao i oni koji su udomili – ‘vidi ga šta je lip/a’.
Bilo to dijete ili ljubimac, stvar ne staje kad ga ‘napraviš’, udomiš ili kupiš. Već prvu noć počinje upoznavanje i edukacija. S manjkom informacija o živom biću krećemo na put s idejom da će to biti najpristojniji ljubimac, s dresurom da posrami ostale vlasnike u parku, i uz misao ‘mješanci se manje razboljevaju’. Još jednom, čestitke svim vlasnicima koji su imali sreće da su ih ‘osvojile’ takve njuškice, ali to tako nije u većini slučajeva. Ostali su pružili ljubav traumatiziranoj životinji koja se boji svoje sjene, nije u stanju prošetati gradom a da ne nasrne na ‘svog’, a osim svojih vlasnika – ne podnosi ljude. Ljude s takvim simptomima doktori šalju na liječenje u određene zdravstvene ustanove, dok kod pasa te simptome ‘liječimo’ rečenicom: da nema ‘čistokrvnih’ više bi se psi udomljavali.
Kao vlasnica jednog mješanca, imala sam sreću u nesreći, da mi je Rocky u život stigao kao štene koje smo obiteljski odgojili na bočicu, a interna šala nam je da ga je mačak Marko naučio lajati. S njim i danas prolazimo njegove strahove i učimo kako ih smanjiti. Srećom, to su tek ‘manji’ zdravstveni problemi s kojima smo se susreli kod njega, no ne znači i da su oni mali za njega. Kao što u obiteljskom stablu možemo nabrojati bolesti koje se ponavljaju iz generacije u generaciju, ja ne poznam njegovo obiteljsko stablo kako bi mogla procijeniti koje su karakteristične bolesti za njega.
Nažalost, odrastanjem i dodatnom edukacijom o kampanji o udomljavanju shvatila sam da nisam u poziciji da dobijem podršku od vlasnika Rockyjeve majke, jer da on nije pronašao dom u mojoj obitelji – završio bi u, ni više ni manje, nego u – jarku. Kako to znam? Sam vlasnik je to rekao. Stoga, podržavam udomljavanje!
Ali opet me zanima što sve mog psa može u životu zdravstveno ‘zasmetati’.
Zanemarimo sad izgled naših ljubimaca i razmislimo o nama samima. Primijetite li ponašanja koja ste ‘prenijeli’ s roditelja na sebe? Koje se bolesti ponavljaju generacijama u vašim obiteljima? Koja je vaša svrha?
Sada to napravite sa svojim ljubimcima. Imala sam sreću u svom kratkom životnom putu susresti se s raznim ljudima koji na život gledaju očima punih boja. Koji svoje ljubimce poznaju u ‘kapljicu krvi’. Znatiželjna, kakva sam po prirodi i djelom skeptična naučena dosadašnjim iskustvom, zanimalo me u čemu je kvaka. Kako poznaju koje bolesti mogu očekivati kod svog ljubimca?
Dok udruge (za udomljavanje) na uzgoj gledaju kao ‘krađu novca iz njihove blagajne’, uzgajivači prvo gledaju na dobrobit životinje. Naučili su me da svaka pasminska jedinka ima svoju svrhu. Iz generacije u generaciju njeguju njihove prirodne nagone pasmine i selekcijom jedinki poželjnih karaktera nastavljaju svoje linije – za dobrobit pasmine i nas kao budućih vlasnika. Kao što se neki psi uzgajaju s predznakom rehabilitacijskog psa, osuđivanjem i zabranom takvog rada sa životinjama – ne samo da ugrožavate ljude koji se bave tim, već i sve one kojima upravo uzgajivači neposredno pomažu u životu.
Za dobrobit sebe i vašeg ljubimca, prije samog odabira promislite koje su vaše navike!? Želite li lijepog psa koji zahtjeva više nego mu možete pružiti – jer ste poslom zaokupljeni većinu dana, niste u mogućnosti s ljubimcem često provoditi vrijeme, šetnje su rijetke – a najduže po 10ak minuta, nema naviku na obavljanje nužde najmanje tri puta u danu (van vašeg doma) – a opet ga volite? Razmislite, što više prevladava u toj odluci: ljubav ili ego? Vaš ljubimac će s vremenom promijeniti svoje ponašanje i neće biti ono što ste uveli u svoj dom. Možda vas je već netko na to upozorio, no vama je prevladala njegova ljepota u odabiru.
Kao što je kod lovačkih pasmina izražena sposobnost prepoznavanja mirisa, i ako ste vlasnik jednog takvog – možda u šetnji više trčite nego li zapravo održavate taj ‘chill’ izgled šetnje. Već ste naučili da najviše voli loptice, trčanje, a i da znaju biti prave mazice. Dok kod ovčara ne trebate brinuti da će ‘odlutati’ od vas, jer uzgajani su za čuvanje ovaca, pa priklonite se tome – i vi ste njegova ovčica.
A ovčice smo sve dok se ne upali ta lampica koja nam rasvjetljuje točne informacije koje nam se svakodnevno serviraju u medijima, na društvenim mrežama, pa i na svakom koraku – usmenim putem. Uvijek je najlakše gaditi drugoga.
Ne zaboravimo da je kastracija naših ljubimaca isto velika tema koja zauzima svoje mjesto na društvenim mrežama pobornika udomljavanja. Pri potpisivanju ugovora, prema kojima u vaš dom mogu ‘baniti’ kad im se sprdne, uvjetuju i kastraciju vašeg ljubimca – koji je, igrom slučaja, mješanac. Već je poznato iz kojih se razloga kastriraju životinje – kako bi se smanjila reprodukcija ili da bi se umanjila agresija mužjaka prema drugim mužjacima. No postoje i oni slučajevi kada to vlasnici čine za dobrobit zdravlja svog ljubimca, kada to čine kako bi smanjili rizik od pojave tumora testisa ili mliječnih žlijezdi, raznih upala i infekcija.
Ne zaboravimo i da sama kastracija nosi negativne strane. ‘Riješimo’ probleme jedne prirode koji, eventualno, mogu nastati. Ali, također, samim ‘vađenjem’ u potpunosti zdravih organa – u konačnici može dovesti do drugih zdravstvenih problema – što je i znanstveno dokazano. Ne smatram se kompetentnom o tome pisati, ali, nakon niza pročitanih tekstova i u razgovoru sa veterinarima, valja napomenuti.
No, zanimljivo je koliko se tih vlasnika odluči na onu svima poznatu kastraciju koja košta do 1000 kuna, odnosno otvorenog tipa kada se životinje otvaraju i uklanjaju im se reproduktivni organi. Dok je za manje izlaganje bola naših ljubimaca potrebno tek kratko surfanje netom do dolaska informacija tko obavlja laparaskopsku kastraciju. Uz neprimjetnu ranu i manji stres, no i uz cijenu do 2000 kuna, koja najčešće presudi vlasnicima, koji su se prethodno informirali, u odluci zahvata.
Nije na meni da sudim o vašim odlukama, no ovaj tekst koristim kao osvrt na već poznate objave i opaske mnogih udruga i pobornika ‘udomi-ne-kupuj’ koji ni ne znaju koliko uništavaju živote svojih ljubimaca i ljubimaca njihovih unuka. Žalosno je što ljudi svoje greške često detektiraju tek pred sami kraj – kada su i sami ‘stjerani’ na društvo jednog rehabilitacijskog psa koji bi im trebao pomoći. No uz, dobru i konstantnu kampanju udruga, koja mi već godinama para mozak, možda već kroz koje desetljeće više neće ni biti u mogućnosti ‘kupiti’ takvog psa.
Zašto? Kao što kažu – udomi, ne kupuj.
Pa se ti zapitaj.
